New Page
AUDIUM, odnosno "Autonomna {digitalna | mrežna} umjetnost" već imenom razotkriva temeljni fokus projekta propitivanja autonomije digitalne, mrežno posredovane, umjetnosti. U potrazi za potencijalom neovisnosti digitalnog umjetničkog izražavanja, u pitanje su dovedene ustaljene, u fizičkom prostoru uspostavljene, energetske i informacijske infrastrukture, dok je cilj istraživačkog procesa bio iznaći načine kako smanjiti "digitalne podjele" i opći novo-medijski ekološki otisak.
Zastanemo li kod pitanja autonomije digitalne, mrežno posredovane, umjetnosti nalazimo se na skliskom terenu njenog određivanja. Naime, pojam autonomije umjetnosti kamen je spoticanja još od 19. stoljeća jer se, s jedne strane, može razumjeti kroz ideju romantizma o izoliranom umjetniku koji stvara u svom studiju, mimo svake društveno političke stvarnosti. Suprotnost, iako ne nužno isključujuću, čini joj ideja o umjetnicima koji aktualnom društveno-političkom kontekstu podilaze i svojim ga stvaralaštvom čine prijemčivijim za javnost. Primijenimo li te pretpostavke kada govorimo o digitalnoj umjetnosti i društveno-političkom kontekstu mreže, kompleksnost odnosa umjetnosti i njenog konteksta se dodatno uslojava. Kako se autonomija digitalne umjetnosti može povezati sa slobodom i kritičkim mišljenjem kad je određena upravo infrastrukturom unutar koje nastaje? Može li se izbjeći larpurlartizam (umjetnost radi umjetnosti) i pronaći način kako dekonstruirati postojeći kontekst mreže?
Nevolje s digitalnim kontekstom ne leže samo u njegovoj centralizaciji, nadzoru i korporativnom karakteru, već i u ekološkom otisku. Upravo je ekološki otisak digitalnih tehnologija podmukao jer je naizgled dematerijaliziran u odnosu na druge tehnologije i industrije. Krajnjim korisnicima teško je osvijestiti da digitalni otpad nije samo hardver i monitor računala, već su njegove implikacije i društvene i političke i ekonomske. Riječima Jennifer Gabrys: "Elektronika zahtijeva znatne resurse za svoju proizvodnju, od rudarenja minerala i metala za osnovne operacije mikročipova i mobilnih telefona, preko korištenja brojnih kemijskih otapala za jetkanje sklopnih ploča, sve do rastućih stopa potrošnje elektronike, kao i elektronizacije okoliša, kuća i prijevoza putem koncepta Internet of Things, zatim povećanog odlaganja elektroničkih uređaja kratkog trajanja, bilo na otpadu, u ropotarnicama u zemljama globalnog Juga ili na odlagalištima, čime postaje jasno da modaliteti materijalnosti u koje je elektronika upletena generiraju intenzivne i ekstenzivne ekološke, političke i društvene odnose." Uostalom, da parafraziram Jennifer Gabrys, fokusirati se na materijalne aspekte digitalnog otpada znači posvetiti se određenim materijalno-političkim i ekološkim konstrukcijama koje je primjena tih tehnologija proizvela.
Stoga, kada si je istraživački projekt AUDIUM dao u zadatak pronaći mogućnosti koje potpomažu ekološku održivost digitalne umjetnosti, ne čudi da je pošao upravo od digitalne infrastrukture istražujući potencijal njenog pokretanja pomoću solarne energije. U okviru projekta Dina Karadžić i Vedran Gligo istražili su načine kako stvarati, čuvati i reproducirati digitalnu umjetnost s minimalnim utjecajem na okoliš, bez ovisnosti o postojećoj državnoj ili korporativnoj infrastrukturi. Zanimali su ih oblici i formati u kojima umjetnička dijela mogu biti prikazana kada internetska mreža ili električna energija izostaju. Takav pristup možemo pratiti i u ranijim radovima Karadžić i Glige, a osobito je u tom smislu zanimljiva jedna od iteracija Piviliona, projekt 2020|5050 // Triptih o tektonskim transgresijama, za čiji su postav u javnom prostoru grada Korčule koristili vlastitu mrežnu infrastrukturu.
S druge strane, ideje o artikulaciji i izvedbi projekta su sazrijevale u okviru redovitih susreta sudionika i sudionica MediaLaba, o čemu svjedoči Sustainable Digital Art Manifesto. Među ostalim, u manifestu stoji da je sadržaj održive digitalne umjetnosti izravno povezan s metodama njene proizvodnje – refleksivan je, skeptičan, etički, reinterpretativan i kritičan prema svim potpornim strukturama. Takav sadržaj nudi uvid i razumijevanje njegovih tehnoloških i ideoloških pretpostavki, čime propituje postojeće paradigme.
Iako su umjetničke reference poput projekta Solar Protocol, Small File Media Festivala i domaćeg Solarnog tovara istaknute u tekstu Dosadašnji projekti i reference, izdvojila bih još i rad Sunscriber Onura Sönmeza te rad Personal photographs Eve i Franca Mattesa. Projekt Sunscriber prevodi materijalnost sunčevih zraka u ljudski, znanstveni jezik uz dvostruku upotrebu elektroničke infrastrukture i sučelja digitalnog medija. Na medijskoj fasadi Kunsthausa u Grazu prikazuje koliko je energije prikupljeno, koliko se energije još može koristiti, koliko će dugo ostati na temelju vremenskih uvjeta određenog dana. Projekt izdvajam jer kao i AUDIUM pretvara digitalnu infrastrukturu i njeno alternativno napajanje u umjetnički proces koji potiče na razmišljanje o održivosti suvremenih digitalnih tehnologija. Rad Personal photographs čini mreža kabelskih nosača koja vijuga po čitavom izložbenom prostoru. Kablovima cirkuliraju fotografije koje su Eva i Franco Mattes snimili u određenom mjesecu, no promatrači ih nisu u mogućnosti vidjeti, iako su fotografije ondje. Rad mi se čini važnim jer poput AUDIUM-a upućuje na materijalnu stranu digitalne umjetnosti, odnosno na njezinu infrastrukturu.
Za izvođenje praktičnog dijela umjetničkog istraživanja AUDIUM od važnosti je bila oprema koja se uključivala u računalo Raspberry Pi-a jer troši malo energije, a sadrži veliki izbor podržanog softvera. Dijelom opreme su i četiri solarna panela, dvije solarne baterije, jedna prijenosna baterija i dva solarna regulatora punjenja integriranim USB priključkom. Uloga solarnih panela je bila spajanje na regulator punjenja koji koristi bateriju i tako pokreće Wi-Fi server na koji se može spojiti pametnim telefonima. Ovim praktičnim istraživanjem testirana je moguća digitalna infrastruktura koja bi se napajala iz drugačijih izvora električne energije, prvenstveno solarne. Tijekom istraživanja Dina Karadžić i Vedran Gligo potvrdili su početne pretpostavke o mogućnostima i nemogućnostima solarnog napajanja. Jedna od sasvim izvjesnih je ta da napajanje ovisi o količini sunčeve svjetlosti, odnosno o dobu dana, kao i o godišnjem dobu. Zbog tog isprekidanog korištenja energije smisleno je spomenuti online platformu Low<–Tech Magazine Krisa De Deckera, pokrenutu 2007. godine, koja zbog ovisnosti o solarnom pogonu nije uvijek dostupna. De Decker je drugačijim metodama kompresije ukazao na materijalnost web stranice, jasno govoreći: "Ovdje je stroj, internetska veza i izvor struje koji to omogućava."
I možda je upravo u tome stvar: učiniti tehnologiju održivijom ili ekološkijom ne znači nužno da će njena upotreba ostati ista. Možda je u redu prihvatiti da neke stvari rade u skladu s infrastrukturom koju koriste. Kako je istaknuo De Decker: "Ako je rezultat inovacije neka tehnologija koja povećava korištenje energije za faktor 20, onda ta inovacija ipak nije tako inovativna, a to je velika stvar. Ono što danas nazivamo 'inovacijom' obično rezultira nečim što troši više energije."
Ustvari, nama je potrebna sasvim druga vrsta inovacije koja će omogućiti smisleno prilagođavanje društva i/ili tehnologije novim izvorima energije jer je suvremena tehnologija bazirana na korištenju fosilnih goriva i ne reagira dobro na isprekidane izvore energije. Stoga je AUDIUM iznimno važan i dobrodošao projekt jer se obračunava s opipljivim aspektima digitalnih tehnologija, a dematerijalizirani digitalni sadržaj koji se podrazumijeva mijenja za slojevitu materijalnost digitalne infrastrukture.
Bibliografija:
Jennifer Gabrys, Digital Rubbish. U: Rossi Bradiotti & Maria Hlavajova (eds.) (2018) Posthuman Glossary. Bloomsburry Academic, London
Jasio Stefanski (2018). Imagining a Solar-Powered Internet: Kris De Decker Low<–Tech Magazine. Interview for The Gradient, Walker Art Center Magazine. https://walkerart.org/magazine/low-tech-magazine-kris-de-decker. Pristupljeno 13.12. 2021.