Simbioza kao pedagogija

Pojam serverska skulptura djeluje pomalo začudno jer u odnos dovodi dva naizgled kontrastna pojma. Zbog utilitarne uloge servera ne razmišljamo o njemu kao o umjetničkoj kategoriji, dok se to za skulpturu podrazumijeva. Obzirom da nam server omogućava dijeljenje podataka i resursa neke mreže, nije nam najvažnije da ga doživimo kao samostalni objekt u prostoru. Umjesto toga, uronit ćemo u digitalnu sferu i prepustiti se virtualnoj iluziji, posve odvojenoj od vlastitih materijalnih premisa. Stoga dovođenje servera u vezu sa skulpturom skreće pažnju na server kao umjetnički objekt koji traži izloženost pogledima, ali i drugačije razumijevanje vlastite funkcionalnosti.

Zato umjetničko istraživanje Formata C Simbioze mrežne skulpture u svoj fokus stavlja pojam serverske skulpture kako bi se korištenjem likovnih elemenata promišljali aspekti materijalnosti digitalne tehnologije. U želji da se opišu mogućnosti smanjivanja negativnog ekološkog utjecaja te uvjetovanost tržištem digitalne tehnologije, Format C razmatra upotrebu prirodnih kiparskih materijala kao temelja za izradu „skulpturalne osnove za ekonomični višenamjenski (SOC) hardver, slobodni softver otvorenog koda (FLOSS) u lokalnoj (WLAN) distribuciji.”

Za bolje razumijevanje početnih premisa istraživanja prisjetimo se projekata Pivilion i AUDIUM. U AUDIUM-u (Autonomna {digitalna | mrežna} umjetnost) su se Dina Karadžić i Vedran Gligo bavili autonomijom digitalne mrežno posredovane umjetnosti. U procesu su preispitali ustaljene energetske i informacijske infrastrukture, a cilj istraživanja bio je pronaći načine smanjivanja „digitalnih podjela” i novomedijskog ekološkog otiska. Budući da su ih zanimali načini stvaranja, čuvanja i reproduciranja digitalne umjetnosti s minimalnim utjecajem na okoliš, idealno bez oslanjanja na postojeću državnu ili korporativnu infrastrukturu, pomnije su istražili potencijal pokretanja mrežne umjetnosti uz pomoć solarne energije. Stoga u okviru projekta Simbioze mrežne skulpture primjenom materijala poput drveta, gline i stakla proširuju interese za pronalaskom ekoloških tehnologija.

Nadalje, projekt Pivilion je od važnosti jer njegova infrastruktura ulazi u simbiozu s novim materijalima. Kako je riječ o operativnom sustavu koji omogućava postavljanje multimedijskih galerija na lokalnom internetu i darknetu, baziranom na niskobudžetnom hardveru i slobodnom softveru otvorenog koda - već u svojim temeljnim postavkama njeguje principe simbiotskog djelovanja. Njegova otvorena struktura podržava slobodan softver, distribuciju znanja i mrežnu decentralizaciju i svaki put rezultira nizom socijalnih, prostornih i digitalnih relacija. Pokreće se preko Raspberry Pi hardvera s ugrađenim serverom, dok Tor mrežu koristi za posluživanje izložbi izvan okvira clearneta. Upravo smještanje na fizički uređaj Raspbery Pi dodatno naglašava materijalnost digitalnog sadržaja zbog čega nije nevažno kakav hardver čini njegovu opnu.

Prve skulpture-kućišta za Pivilion hardver tako nastaju 2020. u okviru projekta Pivilion/EXEno1, a Dina Karadžić i Vedran Gligo su ih uz pomoć suradnika_ica prototipirali u PETG materijalu. Apstraktne skulpture podsjećaju na parazitske ljušture, asocirajući i oblikom na simbiotske organizme. Polazeći od iskustva korištenja PETG materijala koje se zbog upitne reciklabilnosti pokazuje nezadovoljavajućim, jedan od ciljeva novog istraživanja je pronalazak prirodnijeg zamjenskog materijala. Teškoća s trodimenzionalnim prototipiranjem ne leži samo u korištenju sintetskih materijala, već i u masovnom korištenju te tehnologije. Upravo ta svestrana primjena, uz niz korisnih, donosi i niz rješenja koja doprinose stvaranju nereciklabilnog otpada. Problem s olakim i privremenim korištenjem tehnologije je u tome što se njena proizvodnja isprepliće s ekonomskim imperativom ubrzane potrošnje što znači da neće sve komponente imati dugi vijek trajanja, a neke od njih neće ni doseći krajnje korisnike. U trenutku kad tehnologija zastari ili je naprosto odbačena nastaje ogromna količina otpadnih materijala bez ikakve svrhe. Teoretičari Garnet Hertz i Jussi Parikka takvu odbačenu tehnologiju nazivaju medijskim zombie objektima koji kao takvi često okončaju u ruralnim sredinama izvan dominantnih središta potrošnje. Ukratko, konstantna hiperprodukcija novih tehnoloških artefakata ima za cilj generiranje kapitala bez ikakvog konstruktivnog promišljanja otpadnih materijala koji nastaju tijekom same proizvodnje te nakon prestanka njihova korištenja.

Stoga, umjesto percipiranja novomedijskih tehnologija kao zasebnog entiteta koji čini suštu suprotnost prirodnim materijalima, vrijedi promisliti specifične materijalne interakcije koje mogu podržavati suvremene digitalne tehnologije. Budući da se digitalna tehnologija sastoji od raznih geoloških materijala i geofizičkih sila, u pozadini njezinog nastanka nisu samo elementi poput litija, koltana i drugih rijetkih ruda, već i ogromna potrošnja energije, te globalne mreže bazirane na različitim oblicima (čak i prisilnog) rada te na lancima obskrbe. U pozadini virtualnih tehnologija odvija se ogromna ekološka operacija koja ne preza od ekstrakcijskih i uništavajućih metoda pridobivanja dragocjenih materijala što ostavlja brojne ekonomske, društvene, političke i ekološke posljedice.

Radi boljeg razumijevanja trenutnog elektroničkog proizvodnog lanca u odnosu na umjetničku produkciju Format C istraživanjem Simbioze mrežne skulpture nastoji konstruktivnije promisliti dihotomiju digitalnih tehnologija i prirodnih materijala. Kako bi razumjeli mrežnu uporabljivost i optimalno stanje raznih materijala (gline, drva, stakla) priređenih ručnom i kućnom obradom Format C istraživanje započinje pitanjima; „Koji materijali, kojeg tipa, čistoće i u kojoj debljini – mogu poslužiti kao „opne” računalnih serverskih skulptura? Kako ih oblikovati, smijemo li ih glazirati i čime, možemo li ih reciklirati, i kako ih ispreplesti s SOC računalima? Jednom kada su skulpture u fizičkoj simbiozi sa serverima – dopuštaju li informacijski protok (WLAN mreže)?”

Sve su to pitanja kojima tek predstoji odgovor i moguće je da će krajnji rezultat na kraju biti samo simboličan. Možda će nova simbioza iziskivati drugačija riješenja, ali eksperiment je ključan za proces učenja. Ursula Le Guin će zapisati „Tehnologija je aktivno ljudsko sučelje s materijalnim svijetom.” Za nju je razlika između takozvane „visoke” i „niske” tehnologije nevažna, daleko je važniji element savladavanja neke tehnologija, odnosno učenje njezinog korištenja. Upravo se u taj proces učenja upušta Format C i traži način da svoje kritičko promišljanje novih tehnologija primjeni u praksi. Zato su metode njihova istraživanja interdisciplinarne i suradničke, zasnovane na etosu hipermedijskog haktivizma te na suradničkom stvaralaštvu. Za njih će nastale skulpture biti znatno više od likovnog eksperimenta; one mogu biti društvene skulpture koje svojim postojanjem proizvode nova povezivanja, a mogu poslužiti i za daljnje istraživanje drugih autora_ica. Dakle, simbioza postaje ključni pojam istraživanja jer potiče na promišljanje suradnje i međusobne podrške bez obzira odnosi li se to na objekte nastale u procesu ili istraživače_ice koji u njemu sudjeluju.

Irena Borić