3.Kratki povijesni pregled autonomne umjetnosti
Danas digitalne tehnologije omogućavaju da umjetnička djela postavimo izvan institucionalnog galerijskog prostora u slobodne prostore internetske mreže, također je moguće napraviti umjetnički rad koji se može pokrenuti autonomno putem pametnog telefona korisnika. Ideja o (samo) pokretanju umjetničkih radova zapravo potječe još od koncepta mobila. U dvadesetom stoljeću ideju o (samo) pokretanju umjetničkog djela kao i termin mobili uvodi Marcel Duchamp 1932.godine, tim terminom opisuje apstraktne pokretne radove i kinetičke skulpture kipara Alexandera Caldera. Riječ mobili „dolazi od francuske riječi mobile: pokretljiv predmet, a koristi se kao naziv za apstraktne objekte i konstrukcije (najčešće od metalnih dijelova i žice), sastavljene od uravnoteženo ovješenih pomičnih dijelova koji stvaraju promjenljive prostorne odnose i stalno se njišu pod utjecajem strujanja zraka, proizvodeći često zvukove.“ (Hrvatska enciklopedija, 2021) Mobili osim strujanjem zraka mogu biti pokretani elektromotorom. Za vrijeme Novih tendencija (1961-1973), u skladu s programom povezivanja novih tehnoloških dostignuća i umjetnosti, ideja o pokretnim umjetničkim djelima se razvija i nadopunjuje. Aleksandar Srnec autor je ambijenta Luminoplastika izloženog 1967.godine u galeriji Studentskog centra u Zagrebu. „Luminoplastika predstavlja prvi luminokinetički objekt / ambijent u hrvatskoj umjetnosti. U siječnju 1969. na izložbi u Galeriji suvremene umjetnosti (danas Muzej suvremene umjetnosti) izlaže prvu i drugu varijantu Luminoplastike, te formira i cijele luminoambijente u kojima se svjetlost projicira iz jednog ili više izvora na tijela pokrenuta elektromotorom, što stvara zanimljive vizualne efekte.“ (avantgarde-museum, 2021). Istraživanja odnosa umjetnosti i tehnologije nastavljaju se i nakon Novih tendencija. Početkom devedesetih godina 20. stoljeća dostupnost digitalne tehnologije i Interneta izrazito je utjecala na razvoj suvremenih umjetničkih i produkcijskih praksi. Od umjetničkog izbora načina izražavanja do prezentacije umjetničkih radova i komunikaciju s publikom, preko promjene u područja djelovanja kustosa. Na suvremeni diskurs o medijskoj umjetnosti u digitalnom dobu utjecala je knjiga Leva Manovicha The Language of New Media iz 2001.godine u izdanju Massachusetts Institute of Technology, koja još uvijek nije cjelovito prevedena na hrvatski jezik. Manovich je u prologu na primjeru kadrova iz ruskog avangardnog filma Čovjek s filmskom kamerom,(1929)Dzige Vertova ukratko objasnio glavne teze svoje knjige među kojima je razlika između starih i novih medija. Prema Manovichu postoji pet osnovnih principa na kojem funkcioniraju novi mediji: numerička predstava, modularnost, automatizacija, promjenjivost i transkodiranje. U digitalnoj umjetnosti pridaje se važnost decentraliziranom protoku informacija, permisivnom licenciranju te slobodnim i široko dostupnim izvorima. Primjer takvog umjetničkog rada je Free radio Linux (2002) umjetničkog dvojca Radiqualia. Free radio Linux je internetska i radijska postaja. Radiqualia je programirala „speech.bot“ softver koji pretvara tekst u sintetizirani ljudski glas koji koristi za čitanje svih 4.141,432 linije izvornog koda operativnog sustava Linux. Slušatelji su mogli pratiti napredak čitanja preko audio streaminga.